— MonteneGreens

Archive
Tag "nestanak ribe iz okeana"

Razmišljamo o životu i promjenama koje slijede. Za ovu priliku pripremili smo vam par veoma interesantnih izvoda iz magazina AdBusters, koji će vam sigurno pomoći da zamislite situaciju u kojoj se nalazimo.

“Približavamo se najvećem diskontinuitetu u našoj povijesti”, zapisao je Ian Morris u jednoj od najprodornijih knjiga objavljenih nedavno. U knjizi “Zašto zapad vlada – za sada: Istorisjke crtice i što one otkrivaju o budućnosti, Morris tvrdi da će nadmetanje Istoka i Zapada biti prekinuto moćnim silama koje su skoro postale važne u svijetu. Istorijski, carstva su uništavana onim što Morris naziva “pet jahača apokalipse”: klimatske promjene, migracije, glad, epidemije i nefunkcionalnost države. Ali sada, “imperije” i istoka i zapada se zajednički suočavaju sa novim globalnim problemima kao što su širenje nuklearnog naoružanja, porast stanovništva, globalne epidemije i klimatske promjene.

Nestanak pčela – idemo li ka samo-uništenju?

Uzmimamo med iz njihovih košnica a onepokušavaju da ih odbrane svojim životima. Znali smo i da bacamo kamenje na njihove domove bez posebnog razloga, a one su znale da nas ponekad ubodu sa malim provokacijama. Pa ipak, uspjeli smo da živimo jedni pored drugih cijeli milenijum. A pčele, osim što omogućavaju da naše tegle meda budu pune, odrađuju neophodni posao u prirodi, omogućavajući oprašivanje cvijeća, voća, oraha…

Međutim, od skora je veza sa našim malim žutim prijateljima pogoršana. Već četvrta godina za redom, više od trećine pčelinjih kolonija nije uspjelo da preživi zimu, a američki naučnici su pronašli 121 vrstu različitih pesticida u uzorcima polena i voska. Kad bi njihovi mali pčelinji mozgovi mogli da shvate što smo im uradili, pčele bi imale pravo da objave totalni rat, napadajući nas kao hičkokove ptice.   Roy Haneliff

Post-suši svijet.

Mi smo možda posljednja generacija koja može jesti divlji suši. Izvještaj programa za okolinu Ujedinjenih Nacija objavljen maja 2010., navodi da je 30 posto zaliha ribe nestalo, a upozorava da ukoliko ne promijenimo sadašnji način i količinu ribolova, kroz 40 godina bismo mogli ostati bez jestive ribe. Paul Greenberg, autor knjige Four Fish: budućnost posljednje hrane iz divljine, piše da se na globalnom nivou ulovi i pojede 170 milijardi funti divlje ribe godišnje, iznos koji je jednak težini čitave ljudske populacije u Kini. Greenberg napominje da bi nam trebalo 4 ili 5 okeana da podmirimo potrebe svjetske populacije od 7 milijardi.

Ako vam kontrolisano uništavanje zaliha divlje ribe od strane ljudi djeluje šokantno, to bi izgledalo još gore prethodnim generacijama. Divlja riba, da citiramo Greenberga, djelovala je kao “usjev posijan od strane mora, koji se magično razvija sam od sebe svake godine. Kao njiva koja nikada nije zahtijevala obrađivanje.” Za naše pretke, sama ideja da bi mi ljudi mogli ribariti u okeanima do tačke kolapsa, djelovala bi besmisleno i apsurdno. Njima su trebali mjeseci, čak i godine, da bi ih uopšte prepolovili. Okeani su bili istinska definicija za ogromno prostranstvo. Ali, ako jedna bluefin tuna može dostići cijenu od 10.000 dolara, sile tržišta postaju smrtonosna struja protiv koje se najizvrsnija bića iz naših okeana moraju boriti.

Možemo li nekako preokrenuti pomenuta strujanja ..? Ili je već prekasno?    Kenji Aoki, Adbusters 94.

Razmišljajmo o okolini. O društvenoj sredini i odnosu prema svemu što nas okružuje. Koliko je samo ravnodušnih? Onih koje je briga za sve što se dešava oko njih. Briga ih je i za ljude, a još manje za prirodu.

Evo malog izvoda koji govori o tome:

Sudeći prema Cathy McMahon, kliničkoj psihološkinji, koja objavljuje priče o ekološkim traumama na njenom Peak Oil Blues web sajtu, živimo u ludoj kulturi, i umjesto što marginalizujemo povike za reformama, treba da “normalizujemo bol”. Ona naglašava da su protesti i briga u stvari zdrava reakcija na gubitak, tugu i bol koju osjećamo. McMahon smatra da psiholozi isrtažuju pogrešne ljude, one koji su traumatizovani ratom, nasiljem i ekološkim uništavanjem. Ona vjeruje da bismo trebali promijeniti fokus psihološkog interesovanja i proučavati upravo one ljude koji ne pate od nijednog ovih simpotma, takozvane “normalne” osobe, koji nijesu dozvolile da im ova stravična iskustva koja se dešavaju oko nas utiču na njihove dnevne živote. Koja vrsta pojedinca ne osjeća ništa povodom svih stvari koje nas okružuju?

Oni koji ne mogu i ne osjećaju nikakve gubitke ili oni što ne znaju zašto piju i drogiraju se, e to je prava tragedija koju treba istraživati.

Read More